Marginalije dr. sc. Vladimira Geigera
(Hrvatski institut za povijest)
Ugledni hrvatski povjesničar dr. sc. Vladimir Geiger s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu nije cijenjen samo kao temeljit i pouzdan stručnjak, nego i kao vrstan polemičar. Za razliku od nekih svojih kolega, dr. Geiger se ne ustručava upustiti u raspravu i izvan uskostručnih, znanstvenih časopisa, očito svjestan da se u Hrvatskoj (i ne samo u njoj), predodžbe o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti manje stvaraju u znanstvenim publikacijama, a više u medijima, pa je upravo u medijima potrebno razobličiti konstrukcije koje rijetko imaju samo historiografsku pobudu i potku. Upravo zato je uredništvo odlučilo u nekoliko nastavaka objaviti njegove osvrte na događaje koji tek prividno imaju znanstvene motive. Ti su osvrti objavljeni u raznim stručnim časopisima i novinama, a ovdje su objavljeni kao cjelina. Mjestimična ponavljanja očito nisu autorov grijeh: njih uvjetuje činjenica da se ponavljaju motivi i ljudi koji su svojom površnošću i manipulacijama zaslužni za nastanak ovih marginalija. (Ur.)
*
Prisilni rad i Nezavisna Država Hrvatska 1941 – 1945 / Zwangsarbeit und der “Unabhängige Staat Kroatien” 1941 – 1945
Organizacija izložbe: Culture and more, München; Hrvatski državni arhiv, Zagreb; Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb; Stiftung Neue Synagoge – Centrum Judaicum, Berlin, – Katalog: Hrvatski državni arhiv, Zagreb; Culture and more, München
U Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu 27. lipnja 2007. otvorena je izložba “Prisilni rad i Nezavisna Država Hrvatska 1941 – 1945″/”Zwangsarbeit und der ‘Unabhängige Staat Kroatien’ 1941 – 1945”. Autor izložbe i kataloga njemački je povjesničar dr. Christian Schölzel (Culture and more, München).
Stručni savjetnici na pripremi izložbe i kataloga bili su prof. dr. Ivo Goldstein (Filozofski fakultet, Zagreb), Nataša Mataušić (Hrvatski povijesni muzej, Zagreb), Deana Kovačec (Hrvatski državni arhiv, Zagreb), dr. Gabriele Hammermann (Gedenkstätte Dachau) i Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (Zagreb).
Projekt su savjetodavno, materijalno i novčano potpomogli Zaklada odgovornost, sjećanje, budućnost (Stiftung Verantwortung, Erinnerung, Zukunft), Berlin; Njemački savez muzeja (Deutschen Museumsbund), Berlin; Centralno vijeće Židova u Njemačkoj (Zentralrat der Juden in Deutschland), Berlin; Goethe-Institut, Zagreb i Hrvatski državni arhiv, Zagreb.
Izložba obuhvaća ukupno 14 panoa sa sljedećim naslovima: “Drugi svjetski rat i Nezavisna Država Hrvatska”, “Počinitelji”, “Strani radnici i prisilni rad”, “Prisilni rad i Nezavisna Država Hrvatska 1941 – 1945”, “Prisilni rad i NDH: Slom”, “Prisilni rad i NDH: Improvizacije”, “Prisilni rad i NDH: Regulacije”, “Prisilni rad u ‘Reichu'”, “Žrtve prisilnog rada”, “Prisilni rad u Norveškoj, u Srbiji i na talijanskom području”, “Prisilni rad u NDH”, “Solidarnost i otpor”, “Obeštećenje i sjećanje u bivšoj Jugoslaviji i u Republici Hrvatskoj”, “Obeštećenje i sjećanje u Njemačkoj, Austriji i Italiji”.
Pano izložbe, odnosno poglavlje kataloga pod naslovom “Žrtve prisilnog rada” započinje rečenicom: “Hrvati i Nijemci su progonili komunističke partizane” (“Kroaten und Deutsche verfolgten kommunistische Partisanen”). Nije jasno, jesu li Hrvati i Nijemci (mišljenja sam da bi bilo ispravno: ustaše i nacisti, a ne kako je navedeno) od progona izuzimali partizane koji nisu bili komunisti, ili su, kako to proizlazi iz navedene rečenice, progonili isključivo partizane koji su bili komunisti. Ako je tvrdnja na njemačkom manje-više i suvisla, u “gastarbajterskom” prijevodu na hrvatski ona postaje u potpunosti nesuvislom.
Pano izložbe, odnosno poglavlje kataloga “Prisilni rad u NDH” započinje besmislenom rečenicom: “Ustaše su htjele osnovati etnički čistu i konfesionalno katoličku Hrvatsku” (“Die Ustascha wollten ein ethnisch kroatisches und konfessionell katholisches Kroatien errichten”). Postavlja se pitanje što je, primjerice, s Nijemcima (folksdojčerima), Mađarima i Slovacima u NDH, koji nisu bili brojčano zanemarivi, te jesu li i njih ustaše namjeravale “etnički očistiti” s tadašnjih hrvatskih prostora? Nadalje, postavlja se pitanje što je s bosansko-hercegovačkim muslimanima, koje je ustaška promidžba definirala kao “cvijet hrvatstva”, kao i pripadnicima evangeličke i grkokatoličke vjeroispovijesti, a koji u NDH također nisu bili brojčano zanemarivi. Nije mi, naime, jasno u kojim izvorima ova tvrdnja nalazi uporište?
Pano “Obeštećenje i sjećanje u bivšoj Jugoslaviji i u Republici Hrvatskoj” donosi fotografiju s potpisom: “Demonstracija preživjelih logoraša iz koncentracijskog logora Lepoglava i bivših zatvorenika zatvora Savska cesta kao i drugih osoba u Zagrebu za oslobođenje glavnog grada Hrvatske, 1. svibanj 1945.” (“Kundgebung in Zagreb von Überlebenden des KZ’s Lepoglava und von einstigen Insassen des Gefängnis Savska Cesta sowie anderer zur Befreiung der kroatischen Hauptstadt, 1. Mai 1945”). Zbog nesuvislosti nije u potpunosti jasno o čemu ova rečenica, odnosno fotografija govori. Koliko mi je poznato, u Zagrebu su 1. svibnja 1945. još uvijek ustaše, pa se može zapitati kako osobe na fotografiji u tada još uvijek glavnom gradu NDH mogu nositi transparent s natpisom “Tito”? Tko zna, možda su se navedeni logoraši iz Lepoglave i zatvorenici iz Savske ceste uključili u neku ustašku manifestaciju? Ipak je to malo moguće, štoviše nemoguće, pa spomenuta fotografija očito prikazuje neku poslijeratnu manifestaciju, možda prvomajsku proslavu 1946. Ako je pak tako, za kakvo to “oslobođenje glavnog grada Hrvatske” logoraši i zatvorenici demonstriraju?
Hrvatski tekst izložbe, kako na panoima, tako i u katalogu izložbe, loš je i krut prijevod sadržajno lošeg teksta sa njemačkoga. Možemo pretpostaviti da hrvatski prijevod nije lektoriran, a očito nije ni korigiran. Ponekad je “hrvatski” tekst izložbe i kataloga potrebno prevesti na hrvatski, kako bi nam u potpunosti bilo jasno tko je tko i što je što. Primjerice navod: “Krajem svibnja 1942. godine viši SS- i Polizeiführer August Meyszner i hrvatski državni tajnik za pitanja sigurnosti Eugen Dido Kvaternik dogovorili su se da otpreme Srbe i Hrvate iz NDH na prisilni rad u njemačke logore u Norveškoj”. Ispravno bi ipak bilo: “Krajem svibnja 1942. viši SS i policijski vođa August Meyszner i ravnatelj Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnosti Eugen Dido Kvaternik dogovorili su se da otpreme Srbe i Hrvate iz NDH na prisilni rad u njemačke logore u Norveškoj”.
Kolikogod da uvažimo potrebu kontekstualiziranja problematike prisilnoga rada u NDH, ipak je previše digresija na izložbi, koje s naslovljenom temom imaju malo ili uopće nemaju veze. Primjerice pano “Drugi svjetski rat i Nezavisna Država Hrvatska” donosi fotografiju Ive Andrića, kao i fotografiju koja prikazuje rušenje židovske sinagoge u Zagrebu. Zatim pano “Obeštećenje i sjećanje u bivšoj Jugoslaviji i u Republici Hrvatskoj” donosi slikovni prilog s potpisom “Savez antifašističkih boraca Hrvatske, Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990 – 2000” (sic!).
Pano “Prisilni rad i NDH: Improvizacije” donosi “Zapisnik sa sjednice njemačkih i hrvatskih zastupnika vlade o organizaciji slanja dobrovoljaca s područja NDH u Njemački Reich, svibanj 1941.”. Pano “Strani radnici i prisilni rad” donosi slikovne priloge: “Plakat Nijemaca i ustaške uprave u Sarajevu kojim se vrbuju dobrovoljni radnici 1941.”, “Ministarstvo rada Njemačkog Reicha, oglas kojim se traži radna snaga iz Nezavisne Države Hrvatske za Njemački Reich, 24. rujna 1941.”, “Uzorak radnog ugovora za poljoprivredne radnike iz Jugoslavije u Njemačkom Reichu, veljača 1939.” i “Dolazak iseljenika [za Ameriku] na kolodvor u Berlinu, oko 1900.” (sic!).
Sve ove primjere autor izložbe i njegovi stručni savjetnici navode kao dokaz o prisilnom slanju radne snage u Treći Reich, pri čemu im nedostaje elementarne kritičnosti da se zapitaju nije li dio radne snage iz Kraljevine Jugoslavije još krajem 1930-ih odlazio na rad u Treći Reich samoinicijativno i dobrovoljno, kao i da je sličan dobrovoljan odlazak na rad u Treći Reich postojao i za vrijeme NDH? U spomenutom oglasu Ministarstva rada Trećeg Reicha od 24. rujna 1941. pozivaju se “zdrave i voljne” (“gesunden und willigen”) folksdojčerske i hrvatske žene i djevojke da se, uz odgovarajuću plaću, odazovu na rad u središnjoj Njemačkoj. Moglo bi se postaviti pitanje, jesu li autor izložbe i njegovi stručni savjetnici, ako su taj oglas uključili u njezin sastav, smatrali da su nacisti na prisilni rad odvodili i folksdojčerske žene iz NDH? Jesu li se autor izložbe i njegovi stručni savjetnici, očito zarobljeni u svome malom i dražesnom polit-korektnom svemiru ranog 21. stoljeća, zapitali nisu li dobrovoljni odlazak na rad u Treći Reich neki građani Kraljevine Jugoslavije i kasnije NDH možda smatrali mogućnošću poboljšanja vlastite egzistencije?
Ukratko, brojne digresije u izabranim fotografijama i dokumentima, kao i tekst koji ih prati, u potpunosti odmiču od teme o kojoj je izložba navodno trebala govoriti.
I na kraju nije mi u potpunosti jasno što su autor i priređivači izložbe htjeli reći navodom: “2007. godine se po prvi put u Zagrebu, može otvoriti izložba na temu ‘Prisilni rad i Nezavisna Država Hrvatska'” (“Im Jahre 2007 kann in Zagreb erstmals eine Ausstellung präsentiert werden, die sich des Themas ‘Zwangsarbeit und der ‘Unabhängige Staat Kroatien’’ annimmt”).
Prisilni rad u Trećem Reichu i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ozbiljna je, štoviše preozbiljna tema, važna u sagledavanju sustavnog terora nad onima koji su proglašeni nepoželjnim državnim pripadnicima i neprijateljima “novog poretka”. Tragična sudbina milijuna osoba na prisilnom radu u Trećem Reichu, odnosno stotina tisuća osoba na prisilnom radu u ili iz NDH, zaslužila je bolji, profesionalniji i pošteniji pristup autora, a i svih priređivača izložbe i kataloga.
Diletantski pripremljena izložba s popratnim katalogom, koja nakon Zagreba seli u Berlin gdje će biti otvorena u rujnu ove godine, nije ni najmanje na čast autoru, a ni navedenim stručnim savjetnicima. Izložbom i popratnim katalogom ne mogu se dičiti niti supriređivači, ponajprije Hrvatski državni arhiv, koji je izložbu udomio i suizdavač je kataloga izložbe. No, pitam se je li sve to nekog kod nas uopće i briga?
*
O knjizi Nikole Anića, Antifašistička Hrvatska. Narodnooslobodilačka vojska i Partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Multigraf Marketing d.o.o. i Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb, 2005.
Knjiga N. Anića Antifašistička Hrvatska. Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., opsežan je prikaz Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske tijekom Drugoga svjetskog rata, utemeljen na brojnim i raznolikim izvorima i literaturi.
Nakon kraćeg “Predgovora” i “Uvodnog dijela”, Anić u pet poglavlja knjige: “Početak Narodnooslobodilačkog rata u Hrvatskoj – ustanak i osnivanje prvih partizanskih odreda (lipanj – prosinac 1941.)”, “Rat u Hrvatskoj – Razdoblje operativnih zona i narodnooslobodilačkih brigada (siječanj – studeni 1942.)”, “Osnivanje Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske. Prve divizije i korpusi Glavnog štaba Hrvatske – studeni 1942. – rujan 1943. godine”, “Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske u doba kapitulacije Italije. Početak oslobođenja Hrvatske. Posljednja etapa u stvaranju NOV Hrvatske – rujan 1943. – prosinac 1944. godine”, “Oslobođenje Hrvatske – Završno razdoblje u razvoju Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske (1. siječanj – 19. svibanj 1945.)”, donosi prikaz Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske tijekom Drugoga svjetskog rata. Slijede “Zaključna razmatranja”, kritički osvrt na “Povijesna vrela i povijesnu literaturu”, “Prilozi”, te “Izvori i literatura”.
Recenzenti knjige su povjesničar akademik Petar Strčić i vojni povjesničar i publicist Andro Gabelić. Rukopis je u izvornom obliku s naslovom “Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske 1941.-1945.”, obranjen 2002. kao disertacija na Odsjeku za povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pred stručnim povjerenstvom prof. dr. sc. Marijan Maticka, prof. dr. sc. Ljubomir Antić i prof. dr. sc. Ivo Goldstein.
Za brojne netočnosti i neistine o NOV i PO Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, Anić posebice optužuje “razne falsifikatore povijesti”, posebice “miloševićevsku” i “tuđmanovsku” historiografiju. U Predgovoru ističe: “Analizom povijesnih činjenica ukazao sam na sve one netočnosti koje su se godinama proturale javnosti, čime se stvarala iskrivljena slika povijesne istine o antifašističkoj Hrvatskoj, o vojnoj i političkoj snazi antifašističkog pokreta, o NOV i PO Hrvatske i uopće o narodima Hrvatske, a posebno o učešću Hrvata u NOV i PO Hrvatske u Drugom svjetskom ratu.” (str. 14.).
Nisam pretjerano uvjeren da Anićev pristup i razumijevanje i način analize povijesnih izvora to i potvrđuje.
Naime, mišljenja sam da ovaj rad nije doprinos objektivnom i nepristranom sagledavanju naslovljene problematike, jer ima brojne i znanstveno nedopustive nedostatke. Rad je pisan djelomice znanstvenom metodologijom. Ipak, i metodološki i stilski dominantan je feljtonistički pristup. Rad je dosta nesređen, tehnički i sadržajno nedorađen. Bilješke nisu pisane kako valja, pretežito su pri dnu stranice, a dijelom i u tekstu. Knjiga je u cjelini nepotrebno preopširna, s ponavljanjima već navedenog, a i neki dijelovi naprosto su suvišni. Anić često navodi i opisuje zbivanja i osobe koja nemaju izravne veze sa pitanjem koje obrađuje. Uz to, Anić često donosi razne tvrdnje i navode bez uputa na izvore ili literaturu.
Knjiga ima “rodoljubiv” pristup s romantičarskim naglaskom. Naime, previše je heroizma i patetike. Primjerice: “Četvrta armija imala je povijesnu ulogu za narode Hrvatske i Slovenije. […] Potom je zajedno s jedinicama Glavnog štaba Slovenije oslobodila Slovensko primorje, Trst i izbila na rijeku Soču, gdje se nalazila prirodna granica slovenskog i talijanskog naroda. Četvrta armija je ostala u trajnoj uspomeni hrvatskog i slovenskog naroda i zahvalni su joj što su tamo sada granice Republike Hrvatske i Republike Slovenije.” (str. 243.).
Da budem izravniji, previše je ideologije u knjizi. Naime, rad sadrži nekoliko neodrživih teza o NOV i PO Hrvatske 1941.-1945., nastalih u socijalizmu. Anić ponavlja stare komunističke i partizanske mitove. Neka mišljenja i teze, koje donosi smatram neodrživim.
Anićev prikaz NOV i PO Hrvatske tijekom Drugoga svjetskog rata gotovo je hagiografski. Prikaz je pisan jednosmjerno s komunističkih i partizanskih pozicija i idealizirana je povijest Komunističke partije Hrvatske i partizanskog pokreta u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata. Posebice je u opisanim vremenima i događajima istaknuta nepogrešivost i nezamjenjiva uloga Josipa Broza Tita.
Primjerice, odluka KP Jugoslavije o dizanju ustanka donesena je tek nakon napada Trećega Reicha na SSSR. Sve ostalo što Anić navodi i ponavlja bez potvrda u izvorima su tlapnje. Nastojanje je Anićevo, poput ranije socijalističke historiografije, prikazati odluku/odluke o pripremanju oružanog ustanka i prije toga dana. Poziva se na različite nepotvrđene kao vjerodostojne partijske sastanke, odluke, zaključke i proglase. (str. 19.-23.).
Neke Anićeve tvrdnje/razmišljanja su zbunjujuća i nejasna. Primjerice: “Naime, egzaktno nije dokazano da je NDH želja hrvatskog naroda, pa je teško tako tvrditi.” (str. 17.). Ili pak “NDH stvarno bila je jedna oaza hrvatskog teritorija oko Zagreba, a sve ostalo je izmiješano. Vidi se samo tuđinac na hrvatskom stoljetnom ognjištu.” (str. 18.).
Mnoštvo je nelogičnosti i kontradiktornosti, utemeljene na korištenju rezultata i stavova bivše jugoslavenske partijske i vojne historiografije. Tvrdnja je Anićeva, da HSS nije organizirala “ni pasivan otpor tuđincu, čega je bilo u izobilju po cijeloj Europi, u okupiranim državama od partija građanske orijentacije.” (str. 18.). Pod utjecajem socijalističke historiografije također neutemeljeno i jednosmjerno tvrdi da “Četnički program, a to je bila i politika londonske izbjegličke vlade i dinastije Karađorđevića, nije predviđao Hrvatsku ni u budućoj velikoj Jugoslaviji, ni u velikoj Srbiji.” (str. 63.).
Rođendanska čestitka Josipa Broza Tita upućena Vladi Janiću – Capi iz 1979. (donesena u preslici), u kojoj doslovno piše: “Povodom 75-og rodjendana i dugogodišnjeg revolucionarnog rada upućujem Ti najtoplije čestitke. Ti si se, druže Vlado, kao mladi metalac veoma rano opredijelio za naš napredni pokret i postao nepokolebljiv i beskompromisan borac za interese i prava radničke klase. Sa bogatim iskustvom prekaljenog komuniste i rukovodioca, još u predratno periodu, dao si naročito značajan prilog pripremama, organizovanju i vodjenju ustanka, posebno u Hrvatskoj, učestvujući i u organizovanju prvog partizanskog odreda u našoj zemlji, i uopće, političkoj afirmaciji ciljeva naše narodnooslobodilačke borbe, oslobodjenju svih naših naroda i narodnosti i njihovoj ravnopravnosti i bratstvu i jedinstvu u slobodnoj Jugoslaviji. Jednom riječju, Ti pripadaš generaciji revolucionara koji su prošli težak, ali slavan i častan put, ostajući uvijek na njemu dosljedni tekovinama revolucije i njenim uzvišenim ciljevima. U poslijeratnoj izgradnji, kao visoki vojni i partijski rukovodilac, dao si veliki doprinos razvitku našeg socijalističkog samoupravnog društva i jačanju naše zajednice ravnopravnih naroda i narodnosti Jugoslavije. Želim ti dobro zdravlje, kako bi svojim radom još dugo doprinosio napretku naše zemlje. J. B. Tito”, s podpisom “Ovim se dokumentom dokazuje da je Sisački partizanski odred bio prvi partizanski odred koji je formiran na teritoriji okupirane Jugoslavije” (str. 361.), najslikovitije pokazuje kako N. Anić potvrđuje svoje navode, i kako razumijeva i koristi izvore!
Navodeći da je Sisački partizanski odred prvi partizanski odred u Hrvatskoj i Jugoslaviji, te da je osnovan navodno 22. lipnja 1941. (iako do sada nikakvih vjerodostojnih potvrda toga nema!), Anić potkrepljuje podatak bilješkom (br. 26), da se u Republici Hrvatskoj 22. lipanj od 1991. slavi kao dan antifašističke borbe i državni praznik!!! (str. 34.).
Povijesni prikazi NOV i PO Hrvatske prečesto prelazi u memoarski. Anić očito je rješava i osobne netrpeljivosti s pojedinim “suborcima”. Svoja stajališta i navode Anić često potkrepljuje različitim dokazima, činjeničnim navodima, ili pak različitim citatima, najčešće mišljenjima i stajalištima akademika Dušana Bilandžića. Najzanimljivije je, partizansko ratovanje Anić često uspoređuje s Domovinskim ratom!!!
Ukratko, brojni su nedostaci i primjedbe ovome radu. Navođenje svih daleko bi nas odvelo. U ovom osvrtu naveo sam samo neke važnije i najslikovitije.
Nakon svega, ne razumijem u potpunosti na temelju čega su stručno povjerenstvo za ocjenu disertacije N. Anića “Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske 1941.-1945.”, kao i recenzenti knjige (neznatno izmijenjene disertacije) Antifašistička Hrvatska. Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., utemeljili svoj pozitivan sud. Nejasno je naime, po čemu je navedena disertacija odnosno knjiga “i dio njihovog zalaganja”, kako to u Predgovoru navodi N. Anić.
I, da ne zaboravim, rukopis knjige N. Anića Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske 1941.-1945., dobio sam potkraj svibnja 2003. na recenziju. Naime, Anić je ponudio objavljivanje njegove knjige Hrvatskom institutu za povijest. Brojne, i ovdje navedene, primjedbe ispisao sam tada N. Aniću na rukopisu, a također priložio i recenziju. Naglasio sam, u recenziji, da bi uvažavanje primjedbi doprinijelo poboljšanju rukopisa. Točnije, ustvrdio sam: “Uzimajući sve navedeno u obzir, mišljenja sam da nije uputno, da se rukopis dr. sc. N. Anića ‘Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske 1941.-1945.’ objavi u sadašnjem obliku.” Nakon svega, dr. N. Anić nije uvažio niti jednu primjedbu i savjet, i zahvaljujući novim recenzentima i nakladnicima, koji su također bili očito drukčijeg mišljenja, knjiga je napokon i objavljena pod naslovom Antifašistička Hrvatska. Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945.
(nastavit će se)