POMILOVANJE – HISTERIJA UPRAVLJANJA TUĐIM OSJEĆAJIMA

UDBA

Kao udruga koja od 1990. okuplja najveći broj Hrvata koji su zbog svojih nacionalnih i vjerskih uvjerenja doživjeli strahovite progone i zlostavljanja te u lancima iza tamničkih zidova proveli desetke tisuća godina, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika ustrajno se zalaže za lustraciju.

​To zalaganje nije motivirano mržnjom niti željom za bilo kakvom osvetom, nego je izraz osjećaja za pravdu i plod uvjerenja da bez lustracije nema oslobođenja od naslaga totalitarne jugoslavenske komunističke ideologije.

​Pravda odnosno načelo pravičnosti zahtijeva da svatko odgovara za svoje postupke. Time se šalje poruka ne samo onima koji su činili zločine, pa sada za njih moraju odgovarati, nego i onima koji u raznim okolnostima možda dođu u napast da i sami počine zločine. I oni moraju znati da ih odgovornost ne će mimoići; zbog svoga i zbog općega dobra oni moraju biti svjesni da nikakvim naknadnim činima ne mogu izbrisati zločin ako ga počine.

​Iz toga općeg polazišta, koje u cijelosti odgovara kršćanskom i humanističkom nauku, slijedi i naše apsolutno negativno stajalište prema zahtjevu za pomilovanje Zdravka Mustaća i Josipa Perkovića, hrvatskih državljana koji su pravomoćno osuđeni za teške zločine na štetu hrvatskih političkih emigranata, naših sunarodnjaka koji su svoj i život svojih obitelji podredili i žrtvovali za slobodu i neovisnost demokratske hrvatske države.

Do te osude, kao što znamo, došlo je pred njemačkim, a ne pred hrvatskim sudom, i to su do danas nažalost jedine osude za toliko pobijenih, osakaćenih, nepravedno zatočenih, glađu, žeđu i robovskim radom mučenih hrvatskih rodoljuba. Hrvatsko pravosuđe i danas funkcionira kao filijala jugoslavenskoga pravosudnog sustava. Ono se ni danas nema hrabrosti suočiti sa zločinima počinjenima u ime i za korist Jugoslavije.

Prihvaćanje Mustaćeve i Perkovićeve molbe za pomilovanje, predstavljalo bi simbolički posljednji čavao u lijes hrvatske težnje za postignućem pravde. A odgovornost ta dva stupa jugoslavenskoga komunističkog režima najmanje je dvostruka: prvo, u tome što su, skupa sa sličnim odnarođenim izrodima, pomogli uspostavu i održanje jugoslavenske komunističke okupacije Hrvatske; i drugo, što se nisu zadovoljili time, nego su izravno i neposredno sudjelovali u ubojstvima, progonima i “hapšenjima“ hrvatskih rodoljuba sve do 1990.god. Ubojstvo zbog kojeg su presuđeni Mustač i Perković po pravomoćnoj presudi bilo je počinjeno po riječima sudca Manfreda Daustera na “posebno podmukao i gnjusan“ način, a da je tako potvrđuje i slika kojom su plašili i nas u Lepoglavskom zatvoru 1983. god. jer su nam ju posredstvom jednog zatvorenika poslali na uvid, s porukom da mi koji smo osuđeni kao hrvatski politički zatvorenici smo još dobro prošli, jer smo “samo“ u zatvoru, a nismo završili kao Đureković s raskoljenom lubanjom u lokvi krvi.

Oni koji su zbog naivnosti, interesa ili možda kojih drugih razloga smetnuli s uma da su se Mustać i Perković pred njemačkim sudom branili šutnjom, što znači da nisu pomogli da se rasvijetli način funkcioniranja jugoslavenskoga ubilačkoga stroja koji je bio modus operandi u provođenju državnog terorizma, nisu se nikada pokajali zbog djela za koje su osuđeni. Takvim svojim ponašanjem oni su ponovno izabrali stranu, i ponovno je to strana na kojoj ne stoji većina hrvatskog naroda!

Stoga podpis nekoliko generala iz tzv. “Generalskog zbora“ opravdano je izazvao čuđenje, ali na žalost za mnoge i zgražanje!! Režija ili režiser je vrlo lukavo podpise iskamčio u predblagdansko vrijeme Uskrsa, kad je vrlo naglo napad “milosrđa“ rezultirao njihovim podpisom o pomilovanju.

Zaboravljajući pri tomu da je“ oprost“ sveti čin. Treba ga zatražiti onaj ko’ je počinio grijeh, a žrtva je jedino ta koja može prihvatiti (ili odbiti) oprost! Zato od kuda im pravo, da su oni ti koji mogu odlučivati o tomu i u ime koga?!

​Ni po kojim ljudskim i kršćanskim mjerilima ne može se oprostiti onomu koji svjesno i odlučno odbija kajanje. Ne može se oprost kupiti ni novcem, pa ni naknadnim stvarnim ili navodnim zaslugama, jer i sakrament svete ispovijedi što ga je utemeljio Isus Krist, za oprost grijeha također traži prethodno duboko i iskreno kajanje. Njega kod Perkovića i Mustaća nema.

​Na koncu, izražavamo zgražanje nad tezom da su njih dvojica među najzaslužnijima za stvaranje samostalne hrvatske države. Ta teza je samo naizgled jeftina doskočica kojom se hoće pružiti alibi aktualnom predsjedniku Republike da dovrši pothvat zasnovan operacijom lex Perković. U stvarnosti je ona neusporedivo opasnija, jer je u njezinu korijenu zapravo poruka da su komunistička partija i njezin obavještajno-represivni aparat pravi tvorci hrvatske države. Ta drska klopka (podvala) pljuska je u lice stotinama hrvatskih naraštaja koji su se borili i ginuli za hrvatsku slobodu i državnu neovisnost, ona je šamar desetcima, pa i stotinama tisuća Hrvata koji su zbog borbe za te vrijednosti u 20. stoljeću pobijeni, raseljeni diljem svijeta ili su čamili u jugoslavenskim tamnicama.

​To je, dakle, pljuska u lice Hrvatskom društvu političkih zatvorenika i svakomu njegovu članu , svima nama koji volimo svoj hrvatski narod i HRVATSKU DRŽAVU.

Hrvatsko društvo političkih zatvorenika,

Predsjednik mr.sc. Marko Grubišić

21. travnja 2022.

 

 

Održana komemoracija žrtvama partizanskih zločina u Zagrebu

‘Tko prešućuje žrtve, ponovo ih ubija’

ZAGREB, 8. svibnja 2021. – Čitanjem imena Zagrepčana koje su nakon ulaska u grad 8. svibnja 1945. ubili partizani, u subotu je na Trgu bana Jelačića održano podsjećanje na komunističke zločine u glavnom hrvatskome gradu.

U danima neposredno nakon partizanskog zauzimanja Zagreba stotine ljudi ubijeno je na ulicama, u parkovima, u vežama, na kućnim pragovima. Stradavale su i brojne izbjeglice što su tražile utočište pred partizanskom vojskom. Tijela ubijenih dovožena su u gradsko groblje Mirogoj gdje su dežurni mrtvozornici upisivali njihove podatke u tzv. razglednice, koje se čuvaju u gradskom arhivu. Čitanje imena ubijenih bilo je popraćeno snimkom pucnjeva i repetiranja pušaka, čime se efektno dočarala atmosfera tih tjeskobnih dana.

„Bio je to samo uvod: u sljedećim danima pogubljene su stotine i stotine nevinih ljudi u podsljemenskoj zoni, u okolici Zagreba, u jami Jazovki i brojnim drugim jazovkama, u znanim i neznanim grobnicama“, rekao je Marko Krznarić u ime koordinacije udruga koje su organizirale komemoraciju.

Okupljenima se obratio i politički zatvorenik Branimir Petener koji je 8. svibnja 1965. godine, na dvadesetgodišnjicu partizanskog osvajanja Zagreba, s nebodera na tadašnjem Trgu Republike bacio letke prosvjedujući protiv komunističkog režima i tražeći slobodu za Hrvatsku.

Povjesničar dr. Josip Jurčević izrazio je žaljenje što se nevine žrtve partizanskih i komunističkih vlasti ne komemoriraju uz snažniju podršku države i javnih glasila. Na skup u subotu pozvani su i predstavnici stranih veleposlanstava, ali se nije pojavio nitko, iako Europska unija svojim deklaracijama poziva na osudu komunističkog sustava i njegovih zločina. „Riječima nobelovca Elija Wiesela: tko prešućuje žrtve, ponovo ih ubija“, rekao je Jurčević.

Komemoraciju žrtvama partizanskog i komunističkog terora poslije 8. svibnja 1945. u Zagrebu organizirali su Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Hrvatski domobran, Hrvatski obredni zdrug Jazovka, Udruga bosanskohercegovačkih Hrvata i Hrvatsko žrtvoslovno društvo.

 


 

Iz Uvodnika Političkog zatvorenika br. 286 (siječanj/veljača/ožujak 2021.):

Nedavno je na više adresa dostavljena predstavka dugogodišnjega šefa UDB-e Zdravka Mustača iz zatvora u Glini, u kojoj se spominje i Hrvatsko društvo političkih zatvorenika. Poslao ju je predsjedniku države, vladi, saborskim tijelima itd., ali i dr. sc. Zlati Ðurđević, profesorici na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Nema u predstavci ni slova, a kamoli rečenice opravdanja ili kajanja za sudjelovanje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Ðurekovića, nego se sve svodi na dokazivanje nezakonitosti osude, koliko zbog „zastare“, toliko i zbog tvrdnje da on i njegov supočinitelj Josip Perković nisu smjeli biti izručeni sudu u Münchenu, na kojem su osuđeni na kaznu doživotnog zatvora zbog posebno „podmukloga i gnusnog ubojstvo“. Jednako tako, nema ni slova o tome da su njih dvojica, od Ðurekovićeva ubojstva 1983. do izručenja Njemačkoj 2014. proživjeli kao „ugledni građani“ kojima je dan ne samo život na slobodi, nego i moć da unesreće još mnoge hrvatske obitelji. Njihovi branitelji Anto Nobilo i Lidija Horvat čine sve kako bi izrečena kazna, nakon predaje osuđenika hrvatskom pravosuđu, bila svedena na zakonski minimum. Kako se uvijek mora primijeniti zakon koji je za počinitelja najblaži, to bi značilo snižavanje kazne na najviše 20 godina. To je glavni cilj inicijative kojoj je predstavka prvi korak. Pritom nitko ne haje, hoćemo li tim manevrom ponovno pokazati da u Hrvatskoj nema vladavine prava niti hoćemo li se zamjeriti Njemačkoj i cijeloj Europskoj uniji. Umjesto toga, ekipa koja je već donijela i branila zloglasni „Lex Perković“ sprema se na ponovni pothvat, a Milanovićeva kandidatura Zlate Ðurđević jedan je, vrlo važan dio tog pothvat. Vidjet ćemo, hoće li se ta sramota u nekoj trgovačkoj operaciji dogoditi. A u međuvremenu se Mustač u svojoj predstavci uglavnom žali na sudca Ivana Turudića, spominje „kolegu Šeksa“ i još neke osobe koje imaju status političkih zatvorenika, tobože silno zabrinut za dignitet HDPZ-a, čiji ugled da te osobe krnje i da već prema našemu Statutu nisu smjele dobiti status hrvatskih političkih zatvorenika. Svjestan sam da živimo u vremenima u kojima se moramo naviknuti na nenormalno, ali da će dvije vodeće udbaške vedete, ljudi koji su svoj život utrošili u progon Hrvata, sada odjednom, 2021. godine, početi „brinuti“ o dignitetu hrvatskih političkih zatvorenika, to nisam mogao ni zamisliti. Jasan je cilj te demagogije: moralna i pravna diskvalifikacija jednog od svjedoka optužbe u tzv. Münchenskom procesu. Ali je u cijelome igrokazu oko ove dvojice nesretnika najmističnije pitanje, zapravo odgovor na pitanje: što to predsjednika Milanovića tako obvezuje (ili mu možda netko uvjetuje?), da po svaku cijenu mora za njih dvojicu činiti ono, za što i sam zna da je u konačnici osuđeno na poraz? nastavak

Mr. sc. Marko Grubišić,
predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika

Sretan Uskrs!

 

Iz Uvodnika Političkog zatvorenika br. 285:

Prije nekoliko dana je iz Hrvatskog sabora prema vladi Republike Hrvatske išao prijedlog da se za projekte našega društva, u prvom redu za Leksikon političkih zatvorenika i Memorijalni centar žrtava komunističkog režima, iz proračuna izdvoji 600.000 kuna, jer je riječ o projektima od nacionalne važnosti. No, kao što je poznato, taj amandman na proračun nije prihvaćen. Uzaludan je bio opširniji dopis s objašnjenjem potreba, poslan i ranije na adrese onih “u vlasti“, za koje smo mislili da će nam biti potpora, no oni su se oglušili ne samo u pogledu potpore, nego su nam uskratili čak i pristojan, utješni odgovor. Istodobno je prihvaćeno financiranje “Novosti” Srpskoga narodnog vijeća s 3,5 milijuna kuna, čiji član savjeta Dejan Jović i kroz taj list, o trošku hrvatske države, a i drugdje, potvrđuje tezu književnika Pere Kvesića da je hrvatska država “propali projekt“. Isti taj Dejan Jović, za čije misli i rad se pronašlo sredstava u hrvatskom proračunu, poslužio se lažima o hrvatskom referendumu iz 1991. godine, za koji je u časopisu Politička misao ustvrdio kako nije bio “liberalan“, u prijevodu da je plod nekakve prisile, a ne izraz slobodne volje naroda. Štoviše, izrazio se i brojkom, da je tada za hrvatsku samostalnost bilo ne više od 11% hrvatskog stanovništva… nastavak

Mr. sc. Marko Grubišić,
predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika

 

Blagoslovljen Božić i sretna Nova 2021. godina!