HRZ

Prvi dio: od dolaska komunista na vlast 1945. do prekida diplomatskih odnosa Svete Stolice i Jugoslavije 1952. godine

Odnos Katoličke crkve u Hrvatskoj i novog režima nakon uspostave diktature Komunističke partije Jugoslavije 1945. godine bili su od izuzetne važnosti u vrlo teškim poratnim godinama za hrvatski narod. Katolička crkva bila jedina organizacija izvan sveopćeg nadzora KPJ, te postaje jedina oporba u vrijeme kada je svako višestranačje bilo nezamislivo. Novi je režim bez milosti eliminarao sve protivnike iz političkog života pa je Katolička crkva je bila jedina organizacija koja je pružala otpor diktaturi koju je provodio totalitarni komunistički režim.

Komunisti su, u skladu sa svojom ateističkom ideologijom, još prije dolaska na vlast u programu imali gušenje crkve i pljenidbu crkvene imovine. Za vrijeme drugog svjetskog rata partija je ublažila retoriku želeći privući što više ljudi u svoje redove da bi nakon dolaska na vlast krenula u otvoreni i brutalni napad na Katoličku crkvu u Hrvatskoj.

Crkva u Hrvatskoj sa nadbiskupom Stepincem na čelu je i prije 1945. imala prema ateističkim nastrojenim komunistima izrazito nepovoljan stav. Nakon dolaska na vlast KPJ konfrontacija između crkve u Hrvatskoj i novog režima bila je neizbježna.

Josip Broz Tito je nakon uspostave komunističkog režima imao cjelokupnu vlast u svojim rukama.Uvidjevši značaj Katoličke crkve kao jedine organizacije koja ne radi po direktivama KPJ te njezin utjecaj u hrvatskom narodu, Tito je naredio slamanje Katoličke crkve koje je trebalo provesti smanjenjem utjecaja crkve u narodu, njezinim izdvajanjem iz crkvene matice u Rimu i stavljanjem pod potpunu kontrolu državnog aparata. Titov plan su organi režima provodili sustavnim napadanjem u medijima, montiranim procesima svećenstvu, ubojstvima svećenika, pljenidbom crkvene imovine, zatvaranjem crkvenih škola i drugim represivnim metodama.

Crkveno-državne odnose po dolasku nove vlasti obilježili su nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac i Josip Broz Tito šef KPJ, osoba koja je imala apsolutnu vlast u državi.

Nadbiskup Stepinac

Alojzije Viktor Stepinac rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezarić nadomak Krašića, mjesta između Jaske i Karlovca. Nakon mjesne pučke škole pohađa Klasičnu gimnaziju u Zagrebu.

Maturirao je 1916. godine u jeku prvog svjetskog rata te odmah biva pozvan u austrougarsku vojsku.1 Sa carskom vojskom bori se na talijanskoj fronti. U srpnju mjesecu 1918. Stepinac je ranjen u nogu te pada u talijansko zarobljeništvo. Naredne godine provodi u zarobljeničkim logorima gdje je naučio talijanski jezik [2]

Austro-ugarsko carstvo se raspadalo, u Zagrebu se formiralo narodno vijeće i radilo se na stvaranju nove države južnih Slavena. U idealističkom duhu ilirskog pokreta dobrovoljno se javlja u jugoslavensku legiju koja je osnovana za borbu na Solunskoj fronti. Nakon demobilizacije 1919. Stepinac se vraća kući u Krašić. Nakon nekoliko godina provedenih u potrazi za životnim usmjerenjem odlučuje se za svećenički poziv. U listopadu 1924. biva primljen na Gregorijansko sveučilište u Rimu gdje je proveo narednih sedam godina. [3]

Zaređen je 1930. a naslov doktora teologije stječe naredne 1931. godine. Po povratku u zagreb dobiva kancelarijski posao u kuriji nadbiskupa Bauera. Na Stepinčev nagovor nadbiskup Bauer osniva Caritas zagrebačke biskupije. Stepinac dobiva na upravljanje Caritas te se sa oduševljenjem prihvaća toga, u doba duba duboke ekonomske krize, veoma zahtjevnog posla.

Tih godina jača begradski centralizam, pa položaj hrvatskog naroda i Katoličke crkve u Kraljevini Jugoslaviji postaje sve teži. Crkva traži nasljednika za ostarjelog nadbiskupa Bauera. Alojzije Stepinac se pokazuje kao najprikladnija osoba među tadašnjom crkvenom elitom, te ga Sveta Stolica 24. svibnja 1934 proglašava biskupom-koadjutorom sa pravom nasljedstva. [4]

Nadbiskup Bauer umire o prosincu 1937 te Stepinac postaje zagrebački nadbiskup. Sljedećih godina nadbiskup Stepinac energično obavlja nove dužnosti među kojima se ističe potpora radu organizacije Katoličke akcije, gradnja novih župa i rad na razvoju katoličkog tiska.

Godine 1941. drugi svjetski rat se približio Jugoslaviji, koja pod prisilom Njemačke prilazi Trojnom paktu. Protivnici pakta izvode puč i pruzimaju vlast 27. ožujka 1941. Nakon toga njemački Fűhrer A. Hitler naređuje uništenje Jugoslavije. Bombardiranjem Beograda 6. travnja 1941. počeo je napad. Istovremeno sa napadom Sila osovine pripadnici ustaškog pokreta pridružuju se slamanju kraljevske vojske i pripremaju teren za povratak vodstva pokreta iz emigracije u Italiji.

Zapovjednik ustaških snaga u Hrvatskoj pukovnik Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. godine preuzima vlast u Zagrebu i preko radija proglašava novu Nezavisnu Državu Hrvatsku. Poglavnik Ante Pavelić, zagrebački odvjetnik i osnivač ustaškog pokreta, u Zagreb dolazi 15. travnja 1941. iz Italije i preuzima vlast. Odmah zatim na radiju je pročitao poruke Hitlera i Mussolinija koji su priznali novu državu.

Nakon stvaranja NDH nadbiskup je pozdravio i priznao novu svjetovnu vlast. Stepinac je bez sumnje bio za uspostavu slobodne i nezavisne hrvatske države. Kao i svaki domoljub bio je sretan zbog oslobođenja od krvave vladavine srpskog režima koji je hrvatskom narodu u prvoj Jugoslaviji donio samo patnje, pljačku i poniženje. Smatrao je da Hrvati, kao i drugi narodi, imaju Bogom dano pravo na slobodu. Istodobno nadbiskup Stepinac je suradnicima izrazio žaljenje što je hrvatska država obnovljena u vihoru drugog svjetskog rata i uz pomoć totalitarnih režima koji su u mnogo čemu postupali na osnovu protukršćanskih i rasističkih načela. [5]

Svoj odnos sa predstavnicima nove vlasti nadbiskup je sveo na formalnosti i kontakte koji su bili nužni da se ne ugrozi kršćanski razvoj Hrvata ili humanitarne prirode. U nekoliko navrata je spašavao osobe u pogibelji, često Srbe i Židove te logoraše. Zbog toga je dolazilo do napetosti u crkveno-državnim odnosima za vrijeme NDH. [6] Tokom cijelog rata Stepinac se isticao kao branitelj kršćanskih vrijednosti i karitativnim djelovanjem.

Proljeće 1945. proteklo je u grozničavom manevriranju vlade NDH u pokušaju da spriječi slom države. Poglavnik Pavelić se obratio nadbiskupu Stepincu kao poglavaru Katoličke crkve u Hrvatskoj sa izrazitim autoritetom i zamolio ga da vodi privremenu vladu. Stepinac je odbio rekavši:”To je vaša stvar kome ćete ostaviti vlast. U politiku se ne miješam ali ostajem tu pa bilo što bilo.” [7] Nadbiskup ostaje u pustom Zagrebu sa cjelokupnim katedralnim svećenstvom. Partizani pod komandom Josipa Broza Tita zauzimaju Zagreb 8. svibnja 1945. godine.

Uspostava vlasti KPJ

Odmah nakon dolaska nove komunističke vlasti počinju represije protiv Katoličke crkve. Već 15. svibnja 1945. zaplijenjen je automobil nadbiskupa Stepinca, koji je kasnije vraćen. Dva dana poslije 17. svibnja nadbiskup je prvi put uhićen, pa je prenio sve ovlasti na generalnog vikara Franju Salis-Seewisa. Masovan odaziv naroda na tijelovsku procesiju , koja je održana na inzistiranje zatvorenog Stepinca, bio je jasan znak koliku popularnost nadbiskup uživa u hrvatskom narodu. Početkom lipnja u Zagreb stiže J.B. Tito i sastaje se 2. lipnja 1945. sa biskupom Salis-Seewisom i crkvenim vrhom. Crkveni glavari traže puštanje nadbiskupa Stepinca i izražavaju nadu da će se vlada držati svoje deklaracije o slobodi vjeroispovjesti i savjesti, kršćanskog odgoja u školstvu i pravu privatnog vlasništva. Tito je potvrdio deklaraciju te iznio svoju viziju “samostalnije” Katoličke crkve u Hrvatskoj. Nedugo nakon razgovora nadbiskup je pušten. [8]

Dana 4. lipnja Tito je primio nadbiskupa Stepinca. Stepinac je odbio napade na Svetu Stolicu te naglasio borbu Katoličke crkve da Istra pripadne Hrvatskoj. Razgovor je protekao u napetoj atmosferi te do nikakvog dogovora nije došlo. Odnosi nove vlasti i crkve se konstantno pogoršavaju. U skladu dogovora s Titom od 2. lipnja da se sva narušavanja vjerskih sloboda stave na znanje Predsjedništvu vlade Federalne Hrvatske Nadbiskupski duhovni stol šalje niz predstavki u kojima navodi takve događaje, primjerice: uhićenje biskupa i svećenika kojih je preko sto u logorima, pljenidbu crkvene imovine i nemilosrdnu kampanju protiv crkve u medijima. Na predstavke crkvene vlasti dobivaju samo formalni ili nikakav odgovor.

Kako je konstantno dolazilo do sve većeg pogoršanja u odnosima komunističke vlasti i Katoličke crkve, tako je narod davao sve veću potporu Katoličkoj crkvi a naročito nadbiskupu Stepincu. To se izrazito vidjelo 8.srpnja 1945 prilikom hodočašća u Mariju Bistricu kojem je prisustvovalo 40-50 tisuća ljudi. Hodočašće je kasnije oštro napadnuto u medijima, koji su radili po partijskim direktivama, kao okupljanje ustaša i protunarodnih elemenata.

Nadbiskup Stepinac u više navrata šalje pisma dr. Vladimiru Bakariću predsjedniku vlade Federalne Hrvatske u kojima upozorava na provođenje agrarne reforme prije donošenja zakona, gušenje katoličkog tiska, problem vjeronauka u školama, svećenike osuđene na smrt bez dokaza te brani bistričko hodočašće. Na kraju zaključuje da se katolička crkva nalazi u “stadiju progona”. Od Bakarića dobiva odgovor da će raspraviti s njim kada ozdravi.

Bakarić zatim pokušava na zasjedanju ZAVNOH-a 24. srpnja 1945 pokušava ublažiti Titov zahtjev za odvajanjem Katoličke crkve u Hrvatskoj od matice u Rimu.

Biskupska konferencija držana je od 17. do 22. rujna 1945. Budući da na pismo poslano Titu na početku konferencije nije stigao nikakav odgovor , biskupi su na kraju konferencije sročili pastirsko pismo u kojem se osvrću na ubijanja i uhićenja svećenika, konstatirajući da su ubijena 243, da ih je u zatvorima 189 te nestalih 89 svećenika. K tome još pridodaju ubijenih 19 bogoslova, 3 redovnika i 4 redovnice. Posebno se ističe primjer 28 franjevaca ubijenih u samostanu u Širokom Brijegu. Osvrću se i na odgoj mladeži, oduzimanje crkvene imovine, uništavanje grobova te gušenje katoličkog tiska i pljenidbu tiskara. Na kraju pisma traže i napominju da neće odustati od pune slobode katoličke štampe i katoličkih škola, pune slobode vjeronauka u osnovnim i srednjim školama, pravo na slobodu vjere te vraćanje oduzetih zgrada i institucija. [9]

Pismo je pročitano 30. rujna 1945. u crkvama cijele države i imalo je veoma snažan odjek u zemlji i inozemstvu. Pastirsko pismo došlo je u nezgodnom razdoblju za komuniste neposredno prije izbora. To je bio najteži udarac komunističkom režimu do tada.

Državne vlasti bile su zatečene. Tek nakon vremenskog odmaka dolazi do strašne hajke protiv Katoličke crkve i od strane KPJ i medija. Stanje je bilo zaoštreno do te mjere da je nadbiskup Stepinac napadnut 4. studenog 1945. kamenjem i jajima na otvaranju nove župe u Zaprešiću. Napad je organizirao Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). [10]

Nadbiskupov tajnik Šalić uhićen je 15. studenog 1945. pod optužbom da je blagoslovio križarsku zastavu.

Tada dolazi do izbora za Ustavotvornu skupštinu FNRJ na kojima 11. studenog 1945. pobjeđuje lista Narodne fronte koju je osnovala KPJ, te komunisti preuzimaju svu vlast u državi. Već 15. prosinca Bakarić najavljuje početak “kampanje protiv popova” te “raskrinkavanje popova kao ustaških gnijezda”. Pritisak na crkvu konstantnom raste, pojavljuje se gomila novih optužbi a zemljom kruže aktivisti KPJ koji su skupljali po školama, tvornicama i drugim institucijama skupljali potpise sa zahtjevom da se nadbiskup Stepinac osudi na smrt. Mnogi građani bili su prisiljeni potpisati kako bi izbjegli otkaz ili slične posljedice. U međuvremenu je Sveta Stolica Imenovala američkog biskupa Josepha P. Hurleya za upravitelja papinske nuncijature u Beogradu. Tito ga je primio i zatražio da se opozove nadbiskup Stepinac i postavu novi, jer će u suprotnom biti prisiljeni da ga uhite. Sveta Stolica je odbila.

Jugoslovenska vlada je pitanja vjerskih zajednica pokušala riješiti osnivanjem vjerskih komisija koje su trebale regulirati crkveno-državne odnose. Pri vladi Federalne Hrvatske Vjerska komisija je osnovana 21. kolovoza 1945. Predsjednik komisije bio je mons. Svetozar Ritig, koji je iako svećenik bio službenik režima koji je Katoličku crkvu smatrao protivnikom. Zbog toga je mons. Ritig bio persona non grata među vjernicima i svećenstvom.

Ustavotvorna skupština FNRJ donijela je prvi Ustav nove države 30. siječnja 1946., a vlast je nastavila sustavnu anticrkvenu kampanju čekajući najpovoljniji trenutak za montirani sudski proces nadbiskupu Stepincu.
Pljačka i pritisci

Država je Katoličku crkvu napadala i zakonskim propisima, pokušavajući je materijalno oslabiti te na taj način umanjiti njen utjecaj na narod. Takve zakone vlast je provodila vrlo radikalno, točno po Titovim direktivama. To se naročito vidjelo na pitanju agrarne reforme. Već u završnici drugog svjetskog rata vodstvo partizana tj. KPJ na područjima pod svojom kontrolom krenulo je u rješavanje vlasničkih odnosa, da bi nakon završetka rata i preuzimanja potpune vlasti brzali donošenje zakona. KPJ je krenula u izradu Zakona o Agrarnoj reformi kolonizaciji ne čekajući čak ni izbore za Ustavotvornu skupštinu. Ovaj zakon donesen je 23. kolovoza 1945. a na području Federalne Hrvatske postaje važeći 24. studenog 1645. [11]

Po zakonu je trebalo oduzeti sve crkvene posijede veće od 10 ha, a u izuzetnim slučajevima kod vjerskih objekata velike povijesne vrijednosti, više od 30 ha obradive zemlje ili šuma. Zakonom je također određeno da se odšteta za oduzetu crkvenu zemlju ne plaća odšteta.

Katolička crkva se već za vrijeme prve Jugoslavije našla na udaru agrarne reforme ondašnjeg srpskog kraljevskog režima koja je također bila velika pljačka i usmjerena prvenstveno na smanjenje političke moći hrvatskog naroda, a koliki udarac je crkva u Hrvatskoj doživjela komunističkom agrarnom reformom najbolje govori primjer Zagrebačke biskupije kojoj je reformom oduzeto 82% zemljišta, a slično je bilo i u drugim biskupijama. [12]

Bilo je još zakona koji su omogućivali oduzimanje crkvene imovine, bili su to:

-Zakon o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije iz 1945.

– Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća iz 1946. s izmjenama 1948.

– Zakon o eksproprijaciji iz 1948.

Ovim zakonima oduzimani su Katoličkoj crkvi zemljišni posjedi, razne crkvene ustanove, zgrade, tiskare i druge pokretnine i nekretnine.

Treba reći i da je prvi Ustav FNRJ s glavnim ciljem, po pitanju Katoličke crkve i ostalih vjerskih zajednica, da se ozakoni odvajanje crkve od države što se u praksi postupno već provodilo.

Protucrkveno su bili usmjereni i Zakon o braku, prema kojem nije pravovaljan brak koji nije sklopljen pred činovnikom gradskog ili mjesnog Narodno-oslobodilačkog odbora, te Zakon o matičnim knjigama od 1.travnja 1946 po kojem sve crkvene matične knjige morale biti predane državnim matičarima.

Vjerski tisak i školstvo također su bili na udaru novih vlasti. Katolički tisak bio je sustavno gušen zabranama izlazaka listova i oduzimanjem tiskara. U čitavoj Jugoslaviji od prijašnjih sto listova za katolike izlaze samo četiri.

Slična stanje je i sa vjerskim školstvom, nakon niza poteza kojim se otežavalo predavanje vjeronauka u državnim školama on je potpuno izbačen iz škola 31. siječnja 1952. Velike probleme i raznorazna onemogućavanja rada imali su i vjerske škole i sjemeništa, a Rimokatolički Bogoslovni fakultet izbačen je iz sastava Sveučilišta u Zagrebu 29. siječnja 1952,te ostaje izvan sastava sveučilišta cijelo vrijeme komunističke vladavine. [13]
Suđenje nadbiskupu Stepincu

Već je spomenuto da je nadbiskup Stepinac već nakon objave pastirskog pisma očekivao uhićenje.No, prvo je krenula medijska kampanja koja je utirala put uhićenju i stvarala sliku o nadbiskupu Stepincu kao zločincu i Katoličkoj crkvi kao suradnici fašista i neprijatelju naroda i države. No, po izjavama komunističkih dužnosnika jasno se vidjelo da će se Stepincu suditi zbog odnosa prema novoj vlasti,a ne zbog navodnih zločina za vrijeme II. Svjetskog rata.Nakon konzultacija s Titom i njegovog odobrenja za početak krenulo se u formalnu proceduru, no i sama činjenica da je tužiteljstvo konzultiralo i čekalo odobrenje od Tita, što je u pravnim i demokratskim državama neprihvatljivo,govori da je suđenje izvršeno i presuda donesena i prije formalnog sudskog postupka. [14]

Ne treba ni smetnuti s uma da je u srpnju te godine osuđen i pogubljen četnički vojvoda Draža Mihailović, pa je Titu bila potrebna ravnoteža da ne izazove revolt Srba.

Nadbiskup je uhapšen 18.rujna 1946. Glavna rasprava otvorena je 30. rujna iste godine u dvorani Fiskulturnog učilišta u Zagrebu. Suđenje Stepincu spojeno je sa suđenjem Erihu Lisku, ustaškom pukovniku koji je bio ravnatelj za javni red i sigurnost u NDH zatim sa suđenjem devetorici franjevaca koji su bili optuženi za skrivanje zlata iz državne riznice NDH i drugima. Nadbiskup je tako optužen zajedno s još petnaest osoba koje su optužene za djela koja su u neznatnoj ili nikakvoj mjeri bila povezana s onim za što se nadbiskupa teretilo, a sve kako bi se nadbiskupa lakše osudilo. [15]

Nadbiskup je odbio branitelja „radi načela” pa su mu dodjeljeni službeni branitelji.

Javni tužitelj Jakov Blažević iznio je optužnicu od osam točaka:

a) pozdravio je ustaške vođe(16. travnja 1941.) te bio na formalnoj audijenciji kod poglavnika A. Pavelića i obećao mu suradnju
b) imao je nadzor nad katoličkim tiskom za vrijeme rata te je podržao njegovu fašističku liniju
c) „Katolička akcija” kojoj je predsjedavao, a naročito križarske organizacije postale su „stup i srčika ustaštva”
d) pretvorio je tradicionalne crkvene svečanosti i procesije u političke manifestacije za Pavelića,služio je misu svakog 10. travnja (godišnjica osnivanja NDH),a održao je misu i prilikom otvaranja ustaškog sabora
e) primio je u Katoličku crkvu „desetke hiljada Srba kojima je stavljen nož pod grlo”
f) prihvatio je od Svete Stolice položaj vojnog vikara 1942. i izabrao za svoje suradnike poznate simpatizere ustaša Stipu Vučetića i Vilima Cecelju
g) tijekom 1944. i 1945.se povezao s Vladkom Mačekom, Antom Pavelićem i drugima s ciljem da pozovu oružanu intervenciju i spase NDH
h) podržavao je ustaški otpor nakon oslobođenja zemlje.

Tužitelj Jakov Blažević je započeo ispitivanja 2. listopada 1946. Stepinac se izjasnio da nije kriv. Pretežno je na pitanja odgovarao sa „uskraćujem odgovor”. Nadbiskup je nekoliko puta argumentirano odgovorio na besmislice tužitelja, no kako to u montiranom procesu nije imalo smisla i to je sveo na minimum. [16]

U svojoj obrani nadbiskup je odbacio sve točke optužbe. Argumentima je obrazložio svoje odbijanje točki optužnice od točke do točke. Na kraju je rekao da je u njegovom slučaju tužitelj Komunistička partija Jugoslavije. Da je Stepincu suđeno zbog obrane Katoličke crkve u Hrvatskoj od režima potvrđuje i primjer jugoslavenskog diplomata Vladimira Popovića koji je kiparu Ivanu Meštroviću rekao:” Da je samo proglasio hrvatsku Crkvu, odcijepljenu od Rima, mi bismo ga do oblaka uzdigli.” [17]

U ime obrane nadbiskupa izjave su davali i njegovi „po službenoj dužnosti dodijeljeni branitelji. Ivo Politeo i Natko Katačić, za koje je tužitelj Blažević smatrao da su pogodni jer su uvjereni antiklerikalci. Prvi je govorio Politeo. Istaknuo je među ostalim i nadbiskupov otpor Paveliću,angažiranost na zaštiti ljudskih prava, napore da spasi velik broj Srba, Židova i ostalih. Branitelj I. Politeo svoj je posao obavio profesionalno, no obrana mu je bila onemogućena. Odbijeno mu je četrnaest svjedoka.

Nakon Politea obranu je preuzeo N. Katičić. Branio je nadbiskupa od optužbi za prisilni prijelaz Srba na katoličku vjeru i za optužbu da je bio vojni vikar. Na kraju se osvrnuo na nadbiskupovo dobrotvorstvo tražeći da se uzme u obzir. No sve to nije imalo nikakvog utjecaja na tijek montiranog procesa u režiji KPJ. Uz medijski linč, navijanja, vrijeđanja i pritisak”publike” u sudnici, sustavno obilaženje građana sa zahtjevom da potpišu peticiju za smrtnu kaznu nadbiskupu,pravu je narav ovoga komunističkog montiranog procesa odražava i primjer srbina Milutina Radetića, primariusa Sveučilišne klinike u Zagrebu.On je od ustaša optužen i osuđen na smrt, a život mu je spasio nadbiskup Stepinac. Kad je došao svjedočiti za nadbiskupa izbačen je iz ureda tužitelja Blaževića a uskoro je ostao bez posla. [18]

Sudski postupak trajao je vrlo kratko, presuda je donesena već 11. listopada 1946. Sudbeno vijeće Vrhovnog suda donijelo je presudu kojom se nadbiskup Alojzije Stepinac osuđuje na 16 godina zatvora s prisilnim radom i pet godina gubitka političkih i građanskih prava.

Presuda je snažno odjeknula ne samo u domaćoj javnosti nego i u crkvenim i političkim krugovima diljem svijeta.

Redom su svjetski mediji donosili osude procesa nadbiskupu Stepincu, a jugoslavenska vlada je pokušavala uvjeriti domaću i svjetsku javnost u opravdanost presude. [19]

Pod pritiskom zapadnih država, čiju je pomoć tijekom sukoba sa SSSR-om Tito očajnički trebao jer je komunističkoj Jugoslaviji prijetio slom, nadbiskup Stepinac je 5. prosinca 1951. prebačen u kućni pritvor u Krašić,gdje je živio pod strogim nadzorom UDB-e.

Osim Stepinca komunističke vlasti osudile su još cijeli niz ljudi iz redova Katoličke crkve. Poznatiji slučajevi su bili suđenje bogoslovima zagrebačke nadbiskupije, šestorici riječkih svećenika, suđenje franjevcima u slučaju “Gaon” i drugi.
Prekid diplomatskih odnosa Svete Stolice i Jugoslavije

Poslije presude nadbiskupu Stepincu, odnosi Katoličke crkve i države bili su prividno u stanju zatišja, čemu je uvelike pogodovala i vanjsko-politička situacija (sukob s SSSR-om). No, država je pripremala novu veliku akciju protiv Katoličke crkve, kojoj je bio cilj oslabiti crkveno jedinstvo tj. moć crkvene vlasti. Plan KPJ je bio da, kad već ne može Katoličku crkvu

službeno odvojiti od Rima, politikom stvaranja tzv.”narodne crkve” dođe u poziciju da Katoličku crkvu stavi pod svoj utjecaj. Da bi u svom naumu uspjela, država je uz pomoć vlasti odanih svećenika poticala osnivanje staleških svećeničkih udruženja. Svećenstvo se u udruženja privlačilo obećanjima o socijalno-mirovinskom osiguranju i brojnim drugim pogodnostima, a neki su svećenici prilazili i pod prisilom. Glavninu operativnih poslova u osnivanju udruženja imale su vjerske komisije, a posebno predsjednik hrvatske komisije mons. Svetozar Ritig koji je bio i počasni doživotni predsjednik Društva katoličkih svećenika Hrvatske.

Za Katoličku crkvu bilo je neprihvatljivo osnivanje takvih udruženja, koja se osnivaju uz svekoliku potporu države, ali ne i crkve. Prvo takvo udruženje osnovano je u Istri u srpnju 1949. Biskupi u Jugoslaviji nisu imali potpuno jedinstven stav oko dopuštanja osnivanja staleških svećeničkih udruženja. No, Biskupska konferencija odlučila je 26. travnja 1950. da se članstvo u tim udruženjima ne preporučuje (non expedit). Komunistički režim svim je sredstvima podupirao udruženja. Obećao je da će svećenici dobiti socijalna osiguranja, mirovine i druge pogodnosti ako se učlane u udruženja, no bilo je i radikalnih osobnih pritisaka na svećenike da se učlane.

Biskupska konferencija, ponovno je sazvana za rujan 1952. s glavnom temom staleških svećeničkih udruženja. Biskupi su jednoglasno donijeli odluku kojom se oštro osuđuju staleška udruženja katoličkih svećenika i zabranjuje njihovo osnivanje (non licet). Reakcije vlasti i tiska na ovu biskupsku izjavu bile su veoma žestoke. Na kraju je pitanje svećeničkih udruženja postalo jedan od glavnih uzorka zaoštravanja odnosa, ne samo jugoslavenskog režima i biskupa nego i Svete Stolice i Jugoslavije. Vlada Jugoslavije i kasnije je nastavila podupirati osnivanje udruženja pa je to postalo stalni problem u crkveno-državnim odnosima.

Odnosi Svete Stolice i Jugoslavije bili su napeti cijelo vrijeme od kraja II . Svjetskog rata do samog prekida diplomatskih odnosa. Nezadovoljstvo i nesimpatije bile su obostrane. Jugoslavenska vlast je sustavno optuživala Svetu Stolicu za sve probleme koje je imala sa Katoličkom crkvom u Jugoslaviji, za klevetanje jugoslavenskih vlasti u svijetu, pa sve do optužbi da Sveta Stolica stoji iza rješavanja pitanja Julijske krajine i Trsta kojim vlasti u Jugoslaviji nisu bile zadovoljne. S druge strane, Sveta Stolica nije mogla prihvatiti komunističku vlast u Jugoslaviji, a posebno njen odnos prema Katoličkoj crkvi i nadbiskupu Stepincu. Jugoslavenske su vlasti, imajući u vidu utjecaj Svete Stolice u svijetu, dosta puta kada je trebalo doći do prekida diplomatskih odnosa taj čin izbjegle. Stanje 1952. postalo je iznimno napeto zbog pitanja svećeničkih udruženja. Potpora Svete Stolice biskupskoj zabrani svećenstvu da budu članovi staleških svećeničkih udruženja za vladu Jugoslavije predstavljalo uplitanje u unutrašnje stvari zemlje, te su zbog toga poslali prosvjednu notu u Vatikan. Napetim odnosima pridonijelo je i za Jugoslaviju nepovoljno rješavanje pitanja Trsta, koji je pripao Italiji, a za što je KPJ djelomično krivila i Svetu Stolicu. Nedostajalo je samo konkretan povod za prekid diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Jugoslavije.

Povod nije trebalo dugo čekati. Radio Vatikan je 29. studenog objavio popis novih kardinala na kojem je bilo i ime nadbiskupa Stepinca, sto je bio udarac koji komunističke vlasti u Jugoslaviji nisu mogle otrpjeti. Nakon obostranih prosvjednih pisama diplomatski odnosi Jugoslavije i Svete Stolice prekinuti su 17. prosinca 1952.godine.

Tito je prekid opravdavao navodnom vatikanskom pomoći Italiji pri rješavanju pitanja Trsta, koji je na kraju ostao u sastavu Italije. Nakon prekida odnosa u Jugoslaviji je uslijedio novi val medijske i političke hajke protiv Katoličke crkve, a to Tito pokušava ostvariti interni dogovor sa biskupima ostavljajući po strani Svetu Stolicu, no u svom naumu nije uspio.

Prekid diplomatskih odnosa označio je kraj razdoblja crkveno-državnih odnosa u komunističkoj Jugoslaviji koje je obilježeno otvorenim i najžešćim progonom Katoličke crkve. Komunistički režim je upotrebom najprljavijih metoda u sukobu sa Katoličkom crkvom pokazao pravo lice, no nije uspio ovladati Katoličkom crkvom u Hrvatskoj.

U narednom razdoblju crkveno-državnih odnosa KPJ uvidjevši neuspjeh i kontraefekt iznimno represivnih metoda kojima se služila mijenja politiku i pokušava perfidnijim načinima podčiniti Katoličku crkvu u Hrvatskoj.

 

[1] Aleksa Benigar: Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, str. 23

[2] Aleksa Benigar: Alojzije… , str. 46.

[3] Stelle Alexander: Život zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, str. 19.

[4] Stella Alexander: Život… , str. 25.

[5] Aleksa Benigar: Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, str. 356.

[6] Aleksa Benigar: Alojzije… , str. 357-361.

[7] Stella Alexander: Život… , str. 83.

[8] Miroslav Akmadža: Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim od 1945. do 1966., str. 11.

[9] Miroslav Akmadža: Katolička crkva i komunistički režim od 1945. do 1966., str. 19.

[10] Nada Kisić Kolanović: Pisma zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca predsjedniku vlade Hrvatske Vladimiru Bakariću 1945., Croatica Cristiana Periodika,br. 29, XVI, Zgb. 1992., 143-145, preuzeo od M. Akmadže

[11] Miroslav Akmadža: Oduzimanje imovine Katoličkoj crkvi i crkveno-državni odnosi od 1945. do 1966. str. 81.

[12] Miroslav Akmadža: Oduzimanje…, str. 121.

[13] Miroslav Akmadža: Katolička… , str. 103.

[14] Miroslav Akmadža: Katolička… , str. 23.

[15] Aleksa Benigar: Alojzije…, str. 530.

[16] Miroslav Akmadža: Katolička… , str. 50.

[17] G. Mattei: Kardinal Alojzije Stepinac, str. 51.

[18] Miroslav Akmadža: Katolička…, str. 57.

[19] Miroslav Akmadža: Katolička…. , str. 59.

 

prof. Roman Stipančević